– Kad’ sam se porodila i uzela bebu u naručje, pomislih: „Bože, da li je moguće da je ovo predivno stvorenje moje? Ma kako nije, vidi joj nogu… sto posto na mene”.
– Ma meni su doktori još u porodilištu rekli da ljepšu bebu nisu vidjeli.
– Eh, ali da vidiš kako je puzala već sa četiri mjeseca!
– Mhm, da. Moj mali je progovorio sa šest mjeseci… i to je na engleskom rekao ptica (brrrr).
– Nije što je moja, ali kćerkica mi je čudo od balerine, kad ona izađe na scenu, sve druge padaju u drugi plan. Evo, pogledaj snimak. A tek joj je tri godine! Evo, evo, pogledaj i ovaj?!?
– Lijepo, lijepo. Ja baš ovih dana razmišljam da li da ga pripremam za neke programerske škole. Ima pet godina, vrijeme je. Programiranje je sada ,,in”.
– Možda si malo i zakasnila. Ja ću već sad svoju da „ubacim“ na pripreme za medicinu, to sam oduvijek željela. A i prepoznala sam u njoj tu odvažnost i vještinu. Ljubav majkina.
– Da ti ispričam kakvu sam mu rođendansku žurku spremila. Tron! Plavi tron za maminog princa, tu da sjedi dok ostala djeca prilaze da čestitaju i fotografišu ga…

Samo trenutak! Prije nego što nastavite trku, dragi roditelji, podijelit ću sa vama jednu anegdotu koja mi padne na pamet svaki put, kada se uhvatim da se ,,utrkujem”.
Jedno jutro sam sa tatom šetala njihovog psića Lolu koja je doživjela duboku starost za psa. Stali smo na pješački jer je bilo crveno za pješake. Lola je mirno i poslušno stala tati uz nogu. Tada me je tata upitao znam li da Lola prelazi ulicu samo kada se upali zeleno na semaforu. Ja sva oduševljna, hvalim i bistru Lolu i tatu kao pravog majstora dresiranja. Tata me značajno pogleda i kaže: „Majči, šalio sam se. Imitiram ove ambiciozne vlasnike pasa po parkovima koji samo što još nisu rekli kako im ljubimci jedu kašikom i viljuškom. Logično, pod jedan, Lola ne raspoznaje boje na semaforu jer je pas. A pod dva, samo rutinski prati svog vlasnika uz nogu.
Svaka sličnost sa današnjim roditeljstvom, nažalost, postoji. Društvene mreže su tu da dokumentuju trke, uglavnom s preponama. Svaka prepona je po jedan pređen nivo djeteta u nametnom mu maratonu od strane roditelja. Prije početka škole, rekla bih, trebalo bi pustiti ta mala bića da svoju kreativnost i želje ispoljavaju i puštaju uz igru, kao zmaja na laganom vjetru. Da, baš tako. Da sami vježbaju ples s povjetarcem. Tako će se najbolje dočekati na noge kada im život pošalje onaj jači vjetar i pred njih postavi neizbježne obaveze.

Škola! Taj prvi septembar, pačići u klupama i roditeljska očekivanja. Često se smetne s uma da oni ne znaju šta ih čeka i da su mamini i tatini zagrljaji, pažnja i razgovori u kojima slušaju njihove utiske i sumnje, zaista najvažniji. Naučimo ih držati olovku, ali neka sami odluče šta će to zarezano srce pisati. Naučimo ih brojati, ali neka broje trenutke sreće zbog novih otkrića. Otkrića o svijetu oko sebe i samog sebe, svojih želja i sposobnosti.
Nije teško. Samo pustite trku. Učite ih da se takmiče sami sa sobom, da bivaju bolji ljudi, vrijedniji, posvećeniji, pažljiviji. Empatični prema okolini iz dana u dan. Da slučaju učiteljicu, poštuju i pomažu i vama se povjeravaju. Prirodno je da svoje dijete volimo iznad svega i da je za nas ono najsavršenije biće. Pustimo ih onda da to i bivaju. Svoji, drugačiji, sigurni na stazi kojom hodaju. Uz našu ljubav i osluškivanje njihovih potreba, dozvolimo im sopstvene izbore. Na kraju, zar nam nije cilj da oni budu sretna djeca? To bi trebalo da je jedini cilj nas roditelja, zajednički cilj. A trke neka trče sportisti. Medalju, prije ili kasnije, zasluži svako dijete.