Od kako smo se vratili na mandat u Beograd, moja najstarija kćerka, Sophie, svaki put kada prolazimo pored porodilišta želi čuti priču kako ju je mama rodila u toj šarenoj zgradi prije nešto manje od šest godina. Mene ta zgrada asocira na  kućicu iz priče „Ivica i Marica“, šarena, naizgled obećavajuća a kad kročite unutra, neki sasvim drugi svijet.

Trudnoću i porod sam shvaćala nonšalantno, bez nekog pretjeranog stresa. Nisam satima pretraživala po internetu i čitala o svim mogućim informacijama i iskustvima iz bolnica, znala sam da je, kada krenu jake kontrakcije ili pukne vodenjak, vrijeme  za bolnicu.

I tako, jedne tople julske večeri dok je suprug bio na službenom putu, moja draga prijateljica Dunja koja je i sama bila u četvrtom mjesecu trudnoće i ja neočekivano smo se, dvije sedmice prije mog termina, našle u taksiju na putu za porodilište.

https://www.facebook.com/dunjalatinovich/posts/128346347207888

Na glavnom ulazu porodilišta  dočekuje nas čistačica. Vidim joj u pogledu, u sebi me je poslala tamo odakle izlaze bebe a nije porodilište jer sam joj stala na tek obrisane pločice. Izvolite šta ste trebali? – upita ona i mlatnu krpom po pločicama.

Nije ni njoj lako, mislim se, ali nije ni meni. Između kontrakcija objasnim joj da sam došla u porodilište u gluho doba noći da bih se, valjda, porodila.

Pita ona mene imam li knjižicu. Nemam, privatno sam osigurana. Nekako se sporazumjesmo. Da, to je bio moj  svečani doček u porodilištu. Sve što je uslijedilo učinilo je da mi je ta čistačica zapravo ostala u lijepom sjećanju.

Uputi ona mene tako u prijemnu službu gdje me dočekuje doktorica iz otprilike, sedmog kruga Pakla. Morala sam sve sa sebe skinuti i obući njihov zeleni bolnički mantil. Nisam bila dovoljno otvorena ali me je ipak zadržala i krenula sam za njom ostavljajući krvavi trag iza sebe po pločicama. Nešto poput krave koju vode da se oteli. Mahnula sam jedinom nasmijanom licu u čekaonici prijateljici Dunji koja me je ohrabrivala pogledom i otišla sam u nepoznato.

Pretporođajna sala je bila kao iz horor filmova. Još par trudnica u velikim bolovima i kontrakcijama hvatale su se za stomak i jaukale pokušavajući da se udobno smjeste na metalnim štokrlicama na kojima čekate svoj red za salu. Kao na traci, prijaviš se, odradiš klistraciju u jednom od toaleta odakle se sve čuje, i čekaš tako „sređena“ da te prozovu. OK, upravo sam izgubila i ono malo ljudskog dostojanstva što mi je ostalo i gore od ovoga ne može biti. Danas mi je ova misao smiješna. Nisam se još ni porodila a jedva sam čekala da napustim ovo mjesto.

Nalazim se na porođajnom stolu, napokon. Nazire se kraj, mislim. Taj optimizam me je popustio nakon 4-5 sati ležanja na stolu. Nisam se otvarala i ostavili su me tu u boksu. Čitavu noć. Čitavu noć su se pored mene smjenjivale porodilje. Kako je noć odmicala molila sam da nekako jave mom mužu da se još nisam porodila, jer pretpostavljam on čeka neku vijest. Kasnije sam saznala da je pokušavao satima zvati bolnicu ali mu niko nije davao nikakvu informaciju.

Porodila sam se prirodnim putem, sutradan. Bebu su odmah odnijeli i vidjela sam je tek nakon što su uradili mjerenja i kupanje. Uzela sam apartman koji je ličio na sve drugo samo ne na apartman. Napokon, stupila sam u kontakt sa suprugom koji se isti dan vratio u Beograd i došao u posjetu. Ovo je bio moj doručak tog jutra:

Utom, dođe i vizita. Odjednom se moja soba napuni studentima i svi bulje u moju ranu i raspravljaju kako sam fino zašivena. O Bože, ima li još neko u ovoj bolnici ko nije vidio moj istraumirani i razvaljeni ženski organ.

To su mi bila najduža tri dana u životu. Pokušavala sam se fokusirati na lijepe stvari, na moj mali smotuljak sreće kojeg su mi donosili nekoliko puta dnevno na dojenje. Sesetra nije bila baš pretjerano zainteresovana za mene iako sam imala blage poteškoće pri dojenju. Tražila sam da mi još jednom pokaže koji je najbolji položaj za bebu. Odgovorila mi je da bih to već trebala znati kao što sam znala širiti noge i zatrudniti. Da, tako mi je rekla.

Dani su bili dugi. U ovom nazovi apartmanu postoji televizor koji ne radi. Pitam sestru da li mogu da mi stave TV u funkciju. Nisi došla u bolnicu da gledaš televizor! – odgovorila mi je.

Dođe napokon i taj dan kada smo moja bebica i ja trebale krenuti kući i napokon biti u lijepom i sretnom okruženju. Čujem iz hodnika glas sestre koja obavještava rodilje koje idu danas kući da stanu u red u hodniku za pregled kod doktora i otpusni list. To samo čekam, mojoj sreći nema kraja!

A onda opet kreće. Dođem ja na red, počnem se skidati kad iza mojih leđa čujem doktorovo dobacivanje: Što imaš gaće?! Pa nisi došla kod zubara, došla si kod ginekologa!  Svi u sobi, i sestre i doktor su se smijali, kao da im je to bila rutina ismijavanja osjetljivih žena. Izuzev mene. Ja se nisam smijala. Bila sam umorna i zbunjena mješavinom osjećanja koja su u meni kuljala. Prvorotka, prvi put majka, moja prva voljena beba, a potom okolnosti u kojima se sve to dešava, bol, oholost, neljudskost, omalovažavanje.

Skupila sam svoje prnjice i došla u otpusnu salu za bebe. Potpisala sam sve papire i onako usput sestra mi kaže da je bebi u toku porođaja pukla ključna kost. Molim? Koja kost? Hladan znoj me je oblio, ukočila sam se i počela plakati. U tom momentu ključna kost mi je zvučala u najmanju ruku značajna za život. Je li vam to prvo dijete? – pita ona. – Jeste, jedva sam izgovorila. Vidi se! – reče. Objasni mi da su zbog toga jednu ruku drugačije omotavali u pamučnu pelenu što je meni bilo čudno i pomislim kako sam je mogla povrijediti da sam joj vadila rukice kada su je dovodili na dojenje. Uglavnom ključna kost zaraste bez ikakvih posljedica ali se u normalnim bolnicama mama obavjesti nakon porođaja.

Nakon ovog iskustva mislim da bih se teško odlučila na drugo dijete da nismo isplanirali porod u Njemačkoj, u gradu gdje žive suprugovi roditelji. Nastavak slijedi.